Vaspitan roditelj: Preduslov za vaspitano dijete!

Što je vrijednija stvar ili neki cilj u životu više se za njega moramo pomučiti. Roditeljstvo je najveća privilegija koju osoba može da ima, pa shodno logici stvari i najteža. Može se povući paralela sa hodanjem po žici.

Pogrešan korak je lako napraviti. Kad posmatrate druge sve izgleda lako i jednostavno, ali kad vi treba da krenete, završite na pozadini i prije nego što se popnete.

Pitate se kako je to njima uspjelo, kad vama deluje gotovo nemoguće. Ipak, život nas je naučio da ništa nije nemoguće, samo da biste nešto ostvarili morate prvo da promijenite sebe. Zato i jeste teško, jer stare navike sporo odumiru i potrebno je dobro zapeti da bismo ih zamijenili novim i boljim.

Kad ne dajemo djeci dobar primjer ponašanja?

Kad vičemo. Neispavani i umorni dobre ste volje koliko i Lignjoslav iz Sunđer Boba. Kad djeci naiđe žuta minuta i počnu da histerišu i trče po kući kao pobjesnjeli bizoni, namjera vam je da im priđete sa ljubavlju i pažnjom, zagrlite ih, pitate ih šta nije u redu i šta žele. Ipak, sve što uspijjevate da izbljunete je jedno histerično ‘Smirite se!’ što upravo ima suprotan efekat, jer od vaše nervoze podivljaju još više.

Vikanje na djecu neće pomoći ni vama ni djeci. Vas će vjerovatno gristi savjest kasnije, a djeca će naučiti da komuniciraju prateći vaš šablon i postati prave galamdžije. Prvo provjerite da li su djeca gladna, da li im se spava, da li ih treba presvući ili ih možda nešto boli. Ukoliko nije ništa od toga onda im je vjerovatno samo dosadno.

Taktike koje treba primjeniti kada krene bura su grljenje, golicanje, promjena lokacije (djeci brzo dosadi boravak u jednoj prostoriji i obično žele napolje) ili promena aktivnosti (kad im dosadi igranje sa njihovim igračkama, možete im predložiti npr. da vam pomognu da promijenite posteljinu). Djeca uživaju da pomažu oko ove aktivnosti koju su pretvorili u igru ‘Povuci- potegni’. Mama povuče jedan kraj čaršafa ne bi li ga zategnula, a djeca sva srećna potegnu drugi kraj.

Kad govorimo ružne riječi

Obećali ste sebi da ćete se ponašati primjereno i da nećete psovati ne samo pred djecom, nego ni pred kim i to obećanje poštujete dok vas nešto ili neko ne izbaci iz takta. U afektu vam se psovke sa jezika otimaju kao psi sa lanca, a vaša dječica sve to brižljivo ponavljaju sa zadivljujućom preciznošću. Ne znaju tečno da izgovore svoje ime, ali nekim čudom psovke uvijek umiju

Zamijenite psovke nekim finim riječima i kad hoćete da opsujete izgovorite riječ kojom ste zamijenili dotičnu psovku. Lakše ćete vi sebe ispraviti, nego odgovoriti dijete da prestane da govori ružne riječi.

Bacanje smeća gdje stignete

Dok vas niko ne gleda frknete na ulicu papirić, žvaku, opušak od cigarete, jer u blizini nema korpe za otpatke, a vi ne želite da punite svoje džepove ili torbu smećem. To je malo truda čiji bi rezultat bio brzo vidljiv, ukoliko bi ga svi uložili.

Posebno je interesantno kako se ljudi ponašaju u automobilu, pa na očigled drugih opušteno izbacuju smeće napolje. Da ne spominjemo prst zavučen u nos kod muške populacije, kao da nisu svjesni da ih drugi ljudi mogu vidjeti.

Ne koristite magične riječi

Dijete vas posluša i nešto vam dohvati, a vi mu ne zahvalite. Dajete mu nešto i ne sjetite se da kažete izvoli. Uradite nešto pogrešno i ne kažete izvini. Samo izdajete naredbe ‘Daj mi ono!’, ‘Uradi ovo!’ pri tom ne koristeći riječ molim.

Poslije se štrecnete od nelagodnosti kad vam ono odgovori istim tonom ili pocrvenite kada to uradi nekom drugom.

Još jedna stvar koju često radimo djeci je da ih prekidamo usred rečenice. Žurimo, na pameti su nam neke druge stvari i nemamo strpljenja da slušamo dječja naklapanja i zapitkivanja o nekim banalnim stvarima.

Činjenica je da su stvari o kojima djeca žele da nam pričaju veoma važne u njihovom svijetu i da ih povrjeđujemo (iako nam to nije namjera) kada ne saslušamo šta nam žele reći šaljući im poruku da nam njihovo mišljenje nije dovoljno važno da bi ga čuli, što se negativno odražava na dječje samopouzdanje.

Konstantno dječje zapitkivanje umije da bude zamorno, ali je lijepo kada su radoznala i željna da nauče. Sigurno vam je draže to, nego da su nezainteresovana za svijet oko sebe. Kada prekidamo djecu u sred razgovora, misliće da je u redu da i ona prekinu nekog drugog i neće naučiti da budu dobri slušaoci i nesebični u komunikaciji.

Čovjek koji drugom posveti vrijeme pažljivo slušajući šta mu se govori i ne prekida drugu osobu dok izlaže svoje mišljenje je svima omiljeni sagovornik.

U suštini većina ljudi je navikla da tako komunicira sa svojim porodicama i bliskim prijateljima, pa ispada da što nam je neko bliži ružnije se ophodimo prema njemu.

Greške koje svakodnevno pravimo postanu veoma vidljive u odgajanju naše djece. Ukoliko ranije počnemo da ih ispravljamo kod sebe, poštedećemo sebe glavobolje u budućnosti uzrokovane nevaspitanjem naše djece.

Kad smo za stolom

Ukoliko se i okupite kao porodica da zajedno ručate (obično to bude nedeljom, s obzirom na različito radno vrijeme roditelja), u većini slučajeva je i uključen televizor u pozadini koji svi gledaju. Zajednički obrok je prilika da roditelji posvete pažnju djeci, a i pokazatelj poštovanja. Zamislite da ste na ručku sa poslovnim partnerom i većinu vremena provedete pogleda uperenog u televizor. Prikačio bi vam epitet da ste nepristojni i uvrijedio bi se.

Takođe nešto što rijetko ko praktikuje je da isključi zvono na mobilnom telefonu dok ruča. Čim telefon zvrcne roditelj skače na noge da se javi. Sutra kad vam dijete bude tinejdžer i potrči da odgovori na poziv sigurno ćete mu reći ‘Prvo završi jelo, nigdje ne gori!’.

Upravo tako, vrijeme objedovanja sa svojom porodicom je jedan lijep ritual koji vaša djeca treba da ponesu u budući dom kad zasnuju svoje porodice. Stoga, isključite telefon i televizor, pustite neku opuštajuću muziku i uživajte. Ne zaboravite na magičnu riječ prijatno i molim vas, tate, suzdržite se od podrigivanja.

Kakva još ružna ponašanja odrasli praktikuju?

Zijevanje bez podignute ruke preko usta (ne moraju svi da vam vide resicu u grlu.)

Mokrenje na ulici. Ako žene mogu da se suzdrže i stisnu petlju do prvog toaleta mogu i muškarci.

Pljuvanje. Grozna navika.

Duvanje nosa uz pomoć dva prsta i izbacivanje sadržaja na ulicu. Još gora.

I za kraj:

Nikada ne treba djecu kriviti za greške koje su napravili, već smo krivi mi roditelji što ih nismo bolje naučili.

Izvor: pozitivanstav.com